Na straži sam prva smjena, a od drage pisam nema. Jednog dana pismo stiže, da mi draga teško diše. Ja zamolih kapetana za odsutstvo mjesec dana, kapetan dobar bio odsutstvo mi odobrio. Ja istrčim iz vojnice svojoj dragoj do bolnice. U bolnici nikog nema, samo sestra krevet sprema. Ja upitah sestru, gdje su vrata moga zlata, tvoga zlata nema vise pokrila je crna zemlja. Ja istrčim iz bolnice svojoj dragoj do grobnice, na grobnici piše: MENE DRAGI NEMA VIŠE!
Gledam kroz prozor, sve dok pada kiša,
vjetar, vladar svjeta, lomi grane pa se stiša,
i duboko u meni budi se mistični poet,
pa stavi san na svoju dlan, njegov je sad svjet,
u mraku i tišini, prepušten milini,
misli na probleme, nema tu ni pardona ni izvini,
još od malena ga prate težka vremena,
čeka bolje dane, al tih više nema,
smisao života, polako gubi se u njemu,
traži nadu, al je ne vidi u tome svemu,
u problemu, ovom jebenom sistemu,
pitanje, dal da skače il da reže venu,
isto sranje, bilo šta da rad ...
