,,,,,,,,,,,,,,,,STEGNI ME..............

04. februar 2011 ob 18:37 | 78
Osječam svaki dio mog tijela drhtim, u visokim potpeticam hodam po rubu stakla, vidim odbljesak crnih čarapa između mojih nogu, hodam, krišom oka pogledavam, bojim se. Opet osjećam onaj strah od nepoznatog, pitam se dali još uvijek postoji nešto što će me oživiti, iznenaditi, probuditi. Stojim pred vratima, noge mi opet podrhtavaju. Ne želim otvoriti vrata, osluškujem. Oprezna sam, sada sam več nestpljiva. Vrata se otvaraju, ulazim, čujem samo svoje pete kako koračaju oglancanim podom. Osvježila sam se čašom vina koje je imalo neki fini okus grožđa I badema, nespojiva kombinacija, ali u mojim ustima ona slatka gorčina badema je stiskala nepce. Sviđao mi se taj osjećaj. Ispružila sam svoj Dipon da zaplim cigaretu muškarcu koji je vrludao pogledom s cigaretom u ustima, kao da baš to traži. Primjetila sam kako nakon toga gleda ravno u moje usne I oblizuje se. Nije mi bilo jasno što radi, tek

slika
kasnije sam primjetila da u desnom kutu točno na rubu usana oblizuje kremu od vanilije. Ljudi su u pokretu, gledam kroz njih. Prilazi mi, šapuče mi na uhu kako je radosan što sam došla, zahvaljujem se na pozivu. Poziva me da mu priđem bliže, sada će me odvesti tamo. Atelje je bio osvjetljen svaki izloženi rad imao je svoju svjetiljku. Nisam baš bila pričljiva, osjećala sam zategnuto lice i bistar pogled. Onda smo lagano prišli nekolicini starijoj gospodi koja je s čašama u rukama raspravljala nad njegovim radovima, onda se masa razmaknula, hvalili su ga, laskalo mu je, ali bio je oprezan izmicao je od suvišnih pitanja. Napokon, ugledala sam fotografiju koja je bila največa od svih. Nervoza je nestala, bila sam očarana to je bilo upravo to što smo htjeli stvorit od ove priče.Gledala sam u masu, I razmišljala o tome što joj rade.Žele ju razapeti na tapetu i cijediti i ono malo volje što je u njoj ostalo kroz mrežu otupljenja i zatim ju ostaviti ispranu, samu sa samom sobom, praznu, bezvoljnu, pobijeđenu. Stoječi uspravno nasuprot nje, uživala sam u njenim stegnutim rukama, I visokom pogledu gore negdje iznad.TO jE To, ovo je dokaz da smo sve mi pružale ruke I duboko smo čeznule da nad nama zavlada netko, netko taj koji će izvaditi te okove I razapeti nas da više nećemo htjet/željet/moč otić.Prepustit ćemo se toj spoznaji da smo napokon nečije. Sviđa mi se kada bezobzira, ostane neka “ona” ipak još uvijek malo svoja. Ne osuđujem “one” koje su se samo predale I dale svoje ruke prvom koji ih je htio vezati, Svezane tako bespomoćno, okovane poslom, navikam, jednoličnim životom.To je ono što mi je prvo palo na pamet kada smo razgovarli o naslovu ove priče, jer ZAROBLJENA ŽENA ima više lice. Dubina zarobljeništva leži u čistoj suprotnosti od bespomoćnosti, ona je velika snaga koja te pokreče, ali samo ako su ti ruke jaaaaaaaako svezane I ako jakoooooo uživaš u tome. Dali ste I Vi od onih koji volite da Vas jako stegnu ili pak jaučete od same pomisli.


Komentarji 0

če želiš komentirati, se

Vpiši email osebe, ki ji želiš priporočiti ogled bloga.




stalna povezava



Za nadaljevanje se prijavi

Za prijavo uporabi Facebook

Facebook prijava

Za prijavo uporabi geslo

Samodejna prijava



pozabljeno geslo včlanitev