Vesele kočijice

05. november 2010 ob 08:33 | 102
Vesele kočijice

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja - jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdest smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

Vesna Parun
vrh

Komentarji 0

če želiš komentirati, se

Vpiši email osebe, ki ji želiš priporočiti ogled bloga.




stalna povezava



Za nadaljevanje se prijavi

Za prijavo uporabi Facebook

Facebook prijava

Za prijavo uporabi geslo

Samodejna prijava



pozabljeno geslo včlanitev