♥ ♥ ♥ T R A G ♥ ♥ ♥

15. maj 2017 ob 00:44 | 21
( moja ljubav do kraja vremena )

Ne hodaj mojim tragom. On je sav od uspomena satkan pa ću te sa ko zna kim zamijeniti i zavesti misleći da ponovo ljubim iste usne koje su me nekada davno do neba podizale. Ne hodaj za mnom. Upašćeš u provalije što ih je srce pažljivo sakrilo niko da ne vidi a duša, umorna od prevara i praštanja neće te prepoznati pa ćeš, zauvijek zarobljena u mojim bolima ostati i ostariti. Zaboravljena i nevoljena. I ko zna šta još. I ne vjeruj mi. Ja sam sav od laži sačinjen i više ni sam ne znam šta je istina kada govorim o ljubavi. A i ona me izdala. Bezbroj puta sam, ranjen i malaksao, na nečijim obrazima nedostojnim tebe, upisiivao svoje ime koje su kiše vremena sapirale za nekoga drugog čiji su poljupci bili ljepši i nježniji. I slađi. Ja ni volio nisam, čini mi se, onako kako treba no sam umirao sa svakom izrečenom riječi a sebe darivao kao da je zauvijek. I sve su mi princeze postajale ružne kraljice a ja ostajao na vjetrometinama godina ne znajući u kom kraljevstvu da tražim obećanu bajku. Moje su godine nizane na đerdan koji nikada neće zagrliti ničiji vrat. Ja sam, jednostavno prošao. I to što vidiš samo je sjena raspjevane mladosti što sam je po kafanama propio utapajući tugu u alkoholu uz raštimovani orkestar i pjesme čija je svaka riječ udarala u srce kao malj. Potrošio sam se na bezlične i bezvrijedne, na lake i podatne, na ko zna kakve. Potrošio sam se u krevetima koji me nisu upamtili jer sam bio samo prolazno rame za plakanje pred kojim su padale čipkane krpice samo za jednu noć. Nestajao sam u jutru, zaboravljen i nebitan a one su se vraćale starim ljubavima što su ih odsanjale grleći se sa mnom u mraku, bez želje da me se sjećaju. Bez želje da me zadrže. Bez želje za bilo šta. A ja sam tražio i tražio. Neka bosonoga proljeća upisana malim stopalima vlažnoj zemlji iz koje su tek nicale vlati trave i tek pokoja ljubičica stidljivo podizala okrunjenu glavu radujući se suncu. Ja sam tražio zagrljaj pod udarom jesenjih kiša, pokisao do kože, vjerujući da negdje postoji raširen kišobran za dvoje pod čijim me crnim krovom čekaju najplavlje oči na svijetu. Ili najzelenije. Ko zna. Ja sam se kotrljao niz snijegom prekrivene padine samoće zavlačeći se zajedno sa pahuljama u raspletene kose djevojaka, topeći se i spuštajući niz kožu okupanu mirisom borovih iglica. Mene niko nikada vidio nije. Uvlačio sam se u pogužvane postelje i kupio zaboravljene i napuštene ostatke ljubavi koje je neko prije mene posijao po jastuku uzimajući za sebe najnježnije trenutke noći. Pio sam kafu iz šoljica opranih drhtavim rukama ostavljenih djevojaka na čijem su dnu još juče prepoznavale figure što ih je talog pravio sušeći se a onda utiskivale vrh prsta zamišljajući želje koje se nikada neće ispuniti. Bio sam surogat prošlosti i zamjena za neke mnogo bolje i mnogo draže. Uzimao sam odbačeno i potrošeno, ljubio tuđe i volio nevoljeno. Jutrom sam se izvlačio iz kreveta i, poput lopova, sa pogužvanom garderobom skupljenom u rukama, izlazio pazeći da ne probudim princezu, tek zaspalu, u čijim snovima je bio neko drugi. Neko, meni ni sličan, kojeg je ljubila ljubeći mene i čije ime je nerazgovjetno mrmljala uvijajući se pod teškim teretom grijeha, dok je uzimala od mene samo ono što joj treba da brže preboli. Da zaboravi. Ja zaboravljao nisam. Ništa. Ama baš ništa. Osim sebe u otetim zagrljajima zaspalim u polumraku studentskih soba u trenucima kada se noć dijelila na pola a zvijezde tvrdoglavo i radoznalo zavirivale u unutrašnjost da vide ko se to usudio šetati prstima po drhtavoj koži nečije tuđe ljubavi. Zato ne hodaj mojim tragom. Njega, u stvari i nema. On je tek neuspjeli pokušaj vremena da ucrta moje postojanje na mapi nečijeg sazvježđa u kojem nisam bio čak ni zvijezda ugasla milionima godina prije. Ja sam se oprostio od svijeta bolujući sve moguće upale srca a moja duša je umrla na dlanovima neke zime ispod prozora ispod koga sam uporno čekao nečije korake i nečije obraze umotane u šal ispleten nesigurnom rukom, nabrzinu. Ja sam se urezao u zaleđen uzdah otet iz grudi kada se poljubila sa nekim drugim. Ja sam se prosuo kao ljetni pljusak po ocvalom polju i nestao u žednoj zemlji i samo sam na tren bio tu. Zato ne hodaj mojim tragom jer nigdje stići nećeš. Ja te ne mogu povesti sa sobom. Tamo gdje sam ja pošao za tebe mjesta nema. Samo bih ti ukrao godine i pogužvao ti mladost kao stare novine. Završila bi na otpadu vremena gurajući se sa promašenim danima neuredno razbacanim po smetljištu po koje nikada niko doći neće. Lagao bih da si moja princeza, jedna jedina na svijetu, besramno se uvlačeći u tvoje snove i rušeći sve pred sobom uzimao najsvetije trenutke ljubavi pa ih u grijeh pretvarao. Lagao bih da te volim srcem zauvijek zaraženim uspomenama i nikada, nikada te kraljicom učinio ne bih. Ja to više ne umijem. Ja ne znam da li sam to ikada i znao. Zato, ne hodaj mojim tragom. Upašćeš u provalije što ih je srce pažljivo sakrilo niko da ne vidi a duša, umorna od prevara i praštanja neće te prepoznati pa ćeš, zauvijek zarobljena u mojim bolima ostati i ostariti. Zaboravljena i nevoljena. G. V.
Ne hodaj za mnom. Upašćeš u provalije što ih je srce pažljivo sakrilo niko da ne vidi a duša, umorna od prevara i praštanja neće te prepoznati pa ćeš, zauvijek zarobljena u mojim bolima ostati i ostariti.

Komentarji 0

če želiš komentirati, se

Vpiši email osebe, ki ji želiš priporočiti ogled bloga.




stalna povezava



Za nadaljevanje se prijavi

Za prijavo uporabi Facebook

Facebook prijava

Za prijavo uporabi geslo

Samodejna prijava



pozabljeno geslo včlanitev