HRT: 4. 4. 2016.
Dok je Europa zaokupljena rješavanjem migrantske krize, točnije, kako uz pomoć Turske zaustaviti migrantski val, u Europi je izbio novi oružani sukob! Armenija i Azerbajdžan, koje su obje od 2001. članice Vijeća Europe, oružjem još od 1988. pokušavaju riješiti kome pripada Nagorno-Karabah.
U tom rijetko naseljenom planinskom području, koje zauzima oko 11.500 četvornih kilometara, živi samo 150.000 stanovnika.
Oružani sukob koji je izbio prošlog vikenda najveća je vojna operacija nakon primirja potpisanog uz ... več
HRT: 4. 4. 2016.
Dok je Europa zaokupljena rješavanjem migrantske krize, točnije, kako uz pomoć Turske zaustaviti migrantski val, u Europi je izbio novi oružani sukob! Armenija i Azerbajdžan, koje su obje od 2001. članice Vijeća Europe, oružjem još od 1988. pokušavaju riješiti kome pripada Nagorno-Karabah.
U tom rijetko naseljenom planinskom području, koje zauzima oko 11.500 četvornih kilometara, živi samo 150.000 stanovnika.
Oružani sukob koji je izbio prošlog vikenda najveća je vojna operacija nakon primirja potpisanog uz posredovanje Moskve u svibnju 1994. Obje strane koristile su teško topništvo, borbene helikoptere i ruske višecijevne bacače raketa Grad. Iako je riječ o borbenom sustavu koji je predstavljen još davne 1963. i danas je to vrlo ubojito oružje. 40 raketa od 122 mm, dugačkih gotovo 3 metra, ispaljuje za manje od 20 sekundi. Na obje strane poginulo je ukupno najmanje 30 vojnika.
Iako se obje strane međusobno optužuju tko je prvi počeo, gotovo je sigurno da je sukob počela azerbajdžanska vojska koja se i pohvalila da je zauzela nekoliko strateški važnih planinskih visova na sjeveroistoku Nagorno-Karabaha. Pokaže li se ta vijest točnom, bila bi to prva promjena crte razgraničenja nakon primirja potpisanog prije 22 godine.
Vojni analitičari pokušavaju dokučiti zašto se baš sada Azarbajdžan odlučio napasti rubne dijelove Nagorno-Karabaha. Prema nekim izvorima, azerbajdžanski predsjednik Ilhan Aliyev zapovjedio je napad kako bi umirio domaću javnost nezadovoljnu krizom kojoj je uzrok globalni pad cijene nafte i plina čiji izvoz čini 90% deviznih prihoda Azerbajdžana. Ali i zato kako bi javnosti pokazao da nije zaboravio na Nagorno-Karabah koji je pod armenskom okupacijom.
Zahvaljući golemim prihodima od izvoza nafte i plina, Azerbajdžan je u posljednjih nekoliko godina kupio oružja, uglavnom od Rusije, za 4 mlrd. dolara. Predsjednik Aliyev morao je nekako svojoj javnosti pokazati da taj novac nije uzalud potrošen. Zato se može očekivati da će se sporadični sukobi oko Nagorno-Karabaha nastaviti i u budućnosti
Po broju stanovnika, površini i gospodarskoj moći Armenija je mnogo manja i slabija od Azerbajdžana. Armenija ima manje od tri milijuna stanovnika, Azerbajdžan oko 9,5 milijuna. Površina Armenije je 30.000 čkm, Azerbajdžana 86.600 čkm. Armenci su pravoslavni, Azeri su muslimani šijiti. I ono najvažnije, azerbajdžanska izdvajanja za vojsku veća su od ukupnog državnog proračuna Armenije. Na temelju ovih podataka moglo bi se reći da u vojnom sukobu Azerbajdžan pobjeđuje. Ali. Armenija je vjerni saveznik Rusije, a to potpuno mijenja odnos snaga. Uz to, u ratu 1991.-1994. Armenci su se pokazali kao bolje organizirana i borbenija vojska.
Nagorno-Karabah je dio Azerbajdžana u kojem su većina stanovnika Armenci. Oni su još u doba Sovjetskog saveza, kada je u Nagorno-Karabahu živjelo 80% Armenaca i 20% Azera, tražili da se to područje priključi Armeniji. Organizirali su 1988. i referendum o ujedinjenju, ali ga je Vrhovni sovjet poništio. Nakon toga počeli su oružani sukobi.
Odmah nakon raspada SSSR-a, Armenija i Azerbajdžan su 1991. zaratili upravo zbog Nagorno-Karabaha. Rat je odnio preko 30.000 života, a na obje strane izbjeglo je više od milijun ljudi. Nagorno-Karabah je praktički etnički očišćen, a armenski su separatisti, uz pomoć vlade iz Erevana, proglasili Republiku Nagorno-Karabah, koja je formalno neovisna, ali je zapravo čvrsto povezana s Armenijom s kojom je i u monetarnoj uniji. Primirje je potpisano u svibnju 1994., ali mirovni sporazum nije nikada potpisan!
OESS već dugo pokušava postići sporazum sa sukobljenim stranama, kako bi se konačno definirao status Nagorno-Karabaha, ali sve dosad bezuspješno jer ni Armenija ni Azerbajdžan ne pristaju ni na kakav kompromis. Formalno-pravno, za međunarodnu je zajednicu Nagorno-Karabah dio Azerbajdžana pod vojnom okupacijom armenskih separatista.
Kao bivša kolonijalna sila, Moskve se predstavlja kao posrednik, ali istodobno oružjem snabdjeva obje strane! U Azerbajdžanu Rusija nema vojnih baza, ali u Armeniji ima dvije: kopnenu i zračnu. Od veljače 2016. u njoj su najnoviji lovci 4. generacije.
Rusija i Armenija imaju posebne veze. Nije to samo pravoslavlje. Uzgred rečeno, Armenska apostolska crkva mnogo je starija od ruske. Prema predaji osnovali su je još Isusovi učenici, apostoli Tadija i Bartolomej. Armenija je bila prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao službenu vjeru. Bilo je 301. god.n.e.
Rusija je 1828. Iranu preotela Istočnu Armeniju i to je (otprilike) današnji teritorij Republike Armenije, odnosno 1/3 povijesne Armenije. Ostale 2/3 su u današnjoj Turskoj i postoje samo kao uspomena! Cijelo je to područje praktički potpuno očišćeno od bilo kakvih materijalnih tragova armenske kulture, a Armenci su odavno odande protjerani. Da carska Rusija nije zauzela Istočnu Armeniju veliko je pitanje bi li danas uopće postojala ikakva država Armenija! I zato Armenci imaju poseban odnos prema Rusiji, iako ih u jednom razdoblju ni carska Rusija baš nije štedjela, nastojeći ih potpuno rusificirati. U tom se neslavnom poduhvatu žalosno istaknuo posljednji ruski car Nikolaj II. koji je čak zapovjedio da se zaplijeni cjelokupna imovina Armenske apostolske crkve.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, visoka povjerenica EU za vanjsku politiku Federica Mogherini, američki državni tajnik John Kerry, svi su oni pozvali sukobljene strane da prekinu vojne operacije i nastave pregovore. Jedino je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan podržao Azerbajdžance, koji su narod srodan Turcima, i poželio im konačnu pobjedu.
Ipak, analitičari ne vjeruju da bi se uskoro mogao razbuktati rat velikih razmjera. Pragmatični Ilhan Aliyev sigurno ne želi riskirati i krenuti u vojnu avanturu s neizvjesnim ishodom. Naime, Rusija je u Gruziji pokazala da je za svoje saveznike spremna krenuti u rat. U tom slučaju sigurno je da Azerbajdžan nema nikakvih izgleda. Zato je vjerojatnije da će Azerbajdžan nastaviti s manjim operacijama polako pokušavajući protjerati armenske snage iz pojedinih rubnih dijelova zaposjednutog Nagorno-Karabaha. Bilo kakav vojni uspjeh, pa makar i veoma skroman, jača pregovaračku poziciju. Jedino je pitanje hoće li u mirotvornoj misiji ključnu ulogu od OESS-a ipak preuzeti Rusija. manj
MOJVIDEO
Komentarji • 0