kategorije

SADŽID DUBRAVAC, otac iz priče ekipe emisije Provjereno jedan je od onih koji zaslužuju medalju

Nova tv, Provjereno, 31. 5. 2018. Autorica priloga: Kristina Čorak Iskrena želja samohranog tate nije mogla ostati neuslišena Prije osam godina, morao je naučiti biti i mama jer je nakon poroda sina Rijada, izgubio svoju voljenu, svoju suprugu, majku njihovo dvoje djece. Kaže se da nije svaki otac tata. To je titula koja se mora zaslužiti. Otac iz priče ekipe emisije Provjereno jedan je od onih koji zaslužuju medalju za hrabrost, požrtvovnost, odricanje, brižnost. Sadžid Dubravac je bez supruge ostao prije 8 godina – sam s ... več Nova tv, Provjereno, 31. 5. 2018.

Autorica priloga: Kristina Čorak

Iskrena želja samohranog tate nije mogla ostati neuslišena

Prije osam godina, morao je naučiti biti i mama jer je nakon poroda sina Rijada, izgubio svoju voljenu, svoju suprugu, majku njihovo dvoje djece.

Kaže se da nije svaki otac tata. To je titula koja se mora zaslužiti. Otac iz priče ekipe emisije Provjereno jedan je od onih koji zaslužuju medalju za hrabrost, požrtvovnost, odricanje, brižnost. Sadžid Dubravac je bez supruge ostao prije 8 godina – sam s dvoje djece, od kojih jedno, mlađi sin boluje od cerebralne paralize. Zato ga tata na rukama nosi do škole, a onda čeka ispred razreda, jer kada Rijad mora na WC, tata ga nosi. Jedna jedina želja koju ima ta obitelj jest da njihov Rijad prohoda. A takve iskrene želje uvijek nađu put do onih koji ih trebaju čuti.

S 34 godine Sadžid je osjetio najveću bol – izgubio je ljubav svog života, suprugu, pomoćnicu, najbolju prijateljicu i majku njihovo dvoje djece. „Ona je preminula 2010. godine. Lamiju kad je rađala primala je krv i otada je počelo malo, malo da se ne osjeća se dobro. Jednostavno joj dođe nemoć. Kad je rodila Rijada, rodila je prije vremena. Rijad kad je imao 8 mjeseci, malo se više razboljela. Tada je otišla u bolnicu i tada su tek otkrili da joj je zaražena krv. A bocu krvi je primila kad je Lamiju rodila“, ispričao je Sadžid kako je bolovala njegova supruga Lejla, a imala je samo 27 godina. Mladi i zaljubljeni, u prvim godinama braka planirali su život. Ali bolest im je iz ruke istrgnula kormilo i krenula u nenadanom smjeru. Sadžid je imao tri mjeseca da se oprosti i pomiri s time da njegov život više nikada neće biti isti. U samo tri mjeseca morao je naučiti biti i majka i otac. „Onda je počela borba oko Rijada, ali i oko Lamije, oko njezina plakanja u školi. Kako dijete plače, ne mogu vam opisati taj osjećaj“, prepričava Sadžid.


Njihova kćerkica tada je imala 6 godina. Da s majkom neće imati razgovore o prvim simpatijama, da s njom neće moći podijeliti svoje tajne i strahove, s tim se nije mogla pomiriti. Danas je Lamija vrijedna 14-godišnjakinja i tatin najveći oslonac. Život ju je prisilio da brzo odraste, pa dok se njezine vršnjakinje zabavljaju uobičajenim, tinejdžerskim zanimacijama – ona mijesi kruh, kuha ručak, pere, čisti i bratova je najbolja prijateljica.
U njihovu ionako teškom životu, došao je još jedan izazov. Rijad je rođen u sedmom mjesecu trudnoće. Bio je beba od tek kilogram i pol s teškom dijagnozom – cerebralnom paralizom. Ali Rijad na to nije pristao već svaki dan dokazuje kako je pravi borac. Iako po kući puže, a vani se kreće pomoću invalidskih kolica, svašta on zna i može. Pomoćnik je Lamiji u kuhinji, ali i dežurni u pravljenju nereda. Ponekad sestru malo naljuti, no čim se nasmije sve mu je oprošteno.

U inat dijagnozi, ide u 2. razred redovne škole i kaže da voli baš sve predmete. Ipak, najviše glazbeni. Dok on pozorno prati nastavu, tata je dežurni u hodniku. Svaki dan, svaki školski sat strpljivo čeka pred vratima njegove učionice, jer Rijad ne može sam do toaleta u školi. Osim u školu, ide i na dodatne terapije udruge 'Mala Sirena' u Zavidovićima u kojima žive. Tamo nadoknađuje sve što u školi možda nije stigao. I nije mu teško jer s logopedom Inom Halilović uči, ali se i zabavlja. Igra i učenje znače mu sve. No, u sebi tiho nosi najveću želju – da prohoda. Istu nadu dijele i njegovi najbliži.


A onda se kotač sudbine ovoj obitelji ponovno zaokrenuo. Poliklinika za neurorehabilitaciju objavila je humanitarni natječaj za one koji posebnom terapijom žele doslovno stati na noge. Jedino oni u ovom dijelu regije posjeduju lokomat – najsuvremeniji uređaj pomoću kojeg je prohodalo više od stotinu ljudi, i to onih kojima je rečeno da nikada neće stati na svoje noge, a kamoli hodati bez pomagala. Sadžid je dobro znao da takav uređaj postoji, ali priuštiti si ovu vrstu terapije za njega je bila nemoguća, daleka i neostvariva misija. Na natječaj je Rijada prijavio na prijateljev poticaj i, kaže, jedva je imao zrno nade. Ali, i to je očito dovoljno da se snovi počnu ostvarivati.


Između stotina prijavljenih, najteže je odabrati nekoga kome ćete promijeniti život, kaže dr. Glavić. Svatko je na neki svoj način zaslužio biti odabran, ali oko Rijada nije imao dilema. „Od prvog dana kad smo primili njihov e-mail, nekakvo emotivno pismo koje je otac napisao uz dokumentaciju. Dosta je ljudi uz dokumentaciju imalo potrebu nekako objasniti njihov život. Slali bi razne neke materijale kojima bi željeli dočarati neke svoje životne patnje. Nekako to pismo me je, moram priznati, dirnulo i kao oca i kao liječnika. Pokušao sam se zamisliti u koži Rijadovog oca. Pokušao sam se zamisliti kako mora čovjek biti i majka i otac dvoje djece, ući u sve neke njegove strahove, sva neka njegova nadanja, očekivanja“, prepričao je doktor Glavić svoju odluku oko primanja Rijada na liječenje.

Tako su se tata i Rijad prije tjedan dana doselili u Dubrovnik u kojemu će provesti iduća tri mjeseca. Lanac dobrote u njihovoj priči samo se širi. Od besplatne terapije, smještaja i obroka u restoranu, do besplatnih karata za izlete. „Toliko sam ponosan na ljudskost mojih sugrađana, na nekakvo odricanje koje imaju. Ti ljudi, ne samo u ovoj akciji nego i u svim akcijama koje imamo, odriču se onog najvrjednijeg što imaju, zaboravljaju na svoje probleme. Ovo su i periodi kad i oni žive od iznajmljenih soba, žive od svakog stola, od svakog kreveta, a oni ustupe svoje i besplatno ovim pacijentima. Ustupe im obroke, neki ih voze na terapije, pomažu materijalno ili u nekim drugim stvarima“, priča dr. Glavić i govori kako se u pomoć uključuje Caritas, pravoslavna crkva, islamska zajednica. Ističe kako u takvim situacijama ljudi ne gledaju tko kome pomaže.


Nakon 5 operacija koje je prošao i brojnih toplica nakon toga, Rijadu je ovo godišnji odmor, usluga prve klase. Obasut je ljubavlju i pažnjom sa svih strana. Slana voda trenutačno mu je najveći problem, a veći mu ni ne treba. Zaslužio je napokon, kao i svako dijete, bezbrižno djetinjstvo, veselo odrastanje. A i tata napokon može odahnuti. Lamija je s bakom dok ne završi škola, a Rijad u rukama vrhunskih terapeuta. „Naša višegodišnja iskustva pokazuju da je cerebralna paraliza koju Rijad ima najbolja dijagnoza koja se može tretirati s robotskom neurorehabilitacijom. Moram priznati da sam jako pozitivan i optimističan za njegovo liječenje“, istaknuo je Glavić.


Tata najbolje zna koliko je njega lako voljeti. A ako se taj najveći san ostvari i Rijad prohoda, njegov će tata i dalje biti njegov najveći oslonac, i dalje će zajedno koračati kroz život. manj

Ljudje ogledov 171 dodan 01. 06. 2018

Komentarji 0

če želiš komentirati, se


stalna povezava



koda s predvajalnikom



Vpiši email osebe, ki ji želiš priporočiti ogled videa.


Za nadaljevanje se prijavi

Za prijavo uporabi Facebook

Facebook prijava

Za prijavo uporabi geslo

Samodejna prijava



pozabljeno geslo včlanitev